draga moja M,
koliko puta sam počinjala da ti pišem, međutim reči nestanu. Najteže mi je sa tobom da podelim ono što svaki dan proživljavamo. Mrak je, same smo. Tišina nas ubija i stvara nam strah. Ugrožene smo, bojimo se, neko nas je napao i ne znamo kako da se izvučemo iz toga. Kako nas dve same, kada smo obe povređene. Ti kao esencija mog bića i ja kao refleksija tebe u svetu. Ljudi su tu, ali nas ne vide, ljudi su tu, ali nas ne čuju. Draga moja, neko je sebi dao za pravo da nas povredi, da nas udari, da nas dodiruje. Neko je sebi dao za pravo da nas siluje. Grozno zvuči i dok se piše, a još gore kada se mi moramo iznova suočiti sa tim. Suočavamo se. Svaki dan, svaki sat, svaki minut i sekund. Misli nas nekad obuzmu toliko da ne možemo ni da plačemo. Samo obe osetimo kako život izlazi iz nas. Previše nas boli, previše je teško. Znam da se obe bojimo da nećemo sav taj vrtlog emocija preživeti. Kako se i ne bismo bojale? Strah nam je postao sastavni deo života. To nam je on ostavio. Ostavio nam je mrak, tišinu, strah. Nema više boja, nema više osmeha, nema smisla. Patimo obe. Svako veče idemo na počinak sa tim i svaki novi dan nam počinje sa istim. Reči pretvaramo u molitve za olakšanje. Svaka je molitva za sebe. Neko će nas čuti, i tome se nadamo. Mrak, tišina i strah naši su demoni, sa kojima nekad sednemo i popijemo čašu vina. Svesni smo da smo sastavni deo jedni drugih sad. Dušo moja, esencijo moja. Ona koja mi šapuće da će sve biti dobro. Sada ja hoću da ti kažem da ćemo biti dobro. Da ćeš se i ti izlečiti iako si jako povređena, jer bez tebe ni mene nema. Bićemo dobro, molim te, ne gubi veru. Sada ja tebe molim, malo nam je ostalo. Iako se mirimo sa svojim demonima, oni će se s vremenom povući. Moramo imati vere. Obećajmo jedna drugoj da nećemo odustati. Čekaju nas svetlo i mir.
Voli te tvoja M