institucije su zakazale

Kada sam preživjela seksualno nasilje, bila sam izvan sebe, potpuno slomljena, samo sam ležala i plakala. Nazvala sam doktoricu s odjela bolnice u kojoj sam se ranije liječila i dobila termin prijama. Međutim, toliko sam se loše osjećala da sam tek sutradan otišla u bolnicu. Svi su mi govorili: „Moraš prijaviti“, a ja nisam bila svjesna što mi se dogodilo, nisam bila dovoljno snažna da se suočim s tim. Bili su mi potrebni kontakt i podrška osoba koje dobro poznajem. Policajka mi je približila ozbiljnost situacije i ohrabrila me da prijavim. Jedna me psihijatrica primila, drugi psihijatar je došao u sobu i pred svima rekao da sam im napravila problem, treća psihijatrica me na viziti pitala želim li razgovarati s njom. Poslali su me na ginekološki pregled. Medicinska sestra je rekla da je policija trebala napraviti brisove, a nije, i da postoji mogućnost trudnoće. Mislila sam da sebi mogu pomoći razgovorom sa svećenikom u bolnici, ali je on rekao da zaboravim seksualno nasilje i da ne prijavljujem. Čim sam izišla iz bolnice, zvali su me da dam izjavu pred Državnim odvjetništvom. Rekla sam im da ne mogu doći jer ne poznajem put do mjesta. Žena koja me zvala iz Državnog odvjetništva rekla mi je: „Vi zvučite jako dobro.“ Sud me dva puta nije obavijestio da se otkazuje rasprava jer nisu uručili poziv počinitelju i ja sam došla na sud. Odvjetnica po službenoj dužnosti nije se angažirala u mom slučaju. Pozvani su svjedoci koji su mene prikazivali kao nemoralnu i agresivnu osobu, iznoseći situacije koje se ne tiču slučaja seksualnog nasilja. Iako se postupak trebao odvijati u tajnosti, nazivali su me članovi obitelji i prijatelji počinitelja. Sudska savjetnica prilikom iskazivanja pred kamerom izvrtala je moje riječi i stavljala mi u usta ono što ja nisam rekla.

Svi su mi govorili da sam sama kriva za to što mi se dogodilo, da mi zbog ranijeg psihijatrijskog liječenja neće nitko vjerovati. Utjerali su mi strah u kosti, bila sam izložena sramoćenju pred svima, a samo sam htjela zaštititi sebe i svoju djecu.

Sve je upućivalo na to da mi institucije ne vjeruju.

Pomogli su mi moja stalna psihijatrica, moja psihoterapeutkinja, moj novi odvjetnik po službenoj dužnosti, koji je pokazao razumijevanje i humanost.

Pomogla sam sebi jer sam postala glasna, izašla sam jača iz svega i ne dopuštam da mi drugi određuju što je ispravno i što je neispravno. Liječim se pjesmama, prirodom, pomaganjem drugima, starijim osobama i maloj djeci, davanjem ljubavi svima oko sebe.

Najviše se susrećemo s problemom nevjerovanja i okrivljavanja. Pročitajte nova anonimna svjedočanstva

U Ženskoj sobi, najviše se susrećemo s problemom nevjerovanja osobama koje su preživjele seksualno nasilje, što utječe na prijavljivanje i procesuiranje kaznenih djela. Kad žena preživi seksualno nasilje najčešće se događa da svi propituju na koje je sve načine rekla ‘ne’. Je li se branila, je li vikala, ali nitko se ne pita je li rekla ‘da’ i je li mogla reći ‘da’ slobodno, svjesno i bez straha od posljedice. Hvala vam što s nama dijelite svoja svjedočanstva.

Podijelite s nama vaša svjedočanstva

Napomena: Ako umjesto pseudonima u formular upišete svoje ime i prezime, vaši osobni podaci neće biti objavljeni niti dijeljeni.