pomaknuti planine
Čuo sam jednom podatak da se neke osobe koje su preživjele silovanje ne nose sa simptomima PTSP-a; prva mi je pomisao bila ljutnja zbog nepravde – zašto ona nastavlja dalje, a ja zaostajem? Izoliram se i zavidim onima čiji put kroz leće straha ne izgleda poput planina.
Nuđena mi je emocionalna podrška, ali tek nakon bezuvjetne iskrenosti. Da bi shvatili moju patnju, morao sam okolnosti prepričati u detaljima tek godinama nakon događaja, već neosjetljiv na sitnice, a naspram toga prijatelji kao da oklijevaju, paranoični da će bilo koji prikaz seksualnog nasilja u meni izazvati pad u očaj. Obitelji nisam rekao. Mama me otvoreno pitala više puta jesam li bio silovan. Lagao sam, govoreći ne. Slutim da mi nije vjerovala, koliko sam god uvjerljiv bio.
Ljutnja je gorivo. Svoj bijes preusmjeravam ne samo u to da prijeđem te planine već i da ih pomaknem. Znat ću da sam postigao jedan od ciljeva kada priču ispričam mami upravo jer se sada čini nemogućim.
