sram i dostojanstvo

Tema mog života jesu sram i dostojanstvo. Opreka. Mučna težnja da se to dvoje pomiri. Da se izbriše trag urezan u krv, u čelo, u postojanje.

Sram je moje drugo ime. Sram što sam živa, sram što nisam bila jača. A meni se čini, što sebe više jačam, to sam slabija. Jer snaga ili postoji ili ne postoji. Dozivam li je, to je isto kao da dozivam sunce. Nemam moć nad suncem. Nemam iluzije.

Samo nadu. Krhku, smiješnu, svima smiješnu ili većini smiješnu, ali najgore, mom racionalnom umu smiješnu. Ili bolje, mom neprijatelju smiješnu.

Ja sam odavno postala svoj neprijatelj jer njegov glas je glasniji. Utisnuo se davno u moje dječje srce. Odnio moju dječju maštu. Ubio djetinjstvo i uskratio život. I sve s okrutnim, bahatim smijehom. Bezazlenim, običnim smijehom.

Obične stvari najstrašnije su na svijetu. Budući da su obične, nitko se protiv njih ne bori. Moj je život običan, moja je smrt obična. Ako se ne borim do zadnje kapi krvi, ako ne ustrajem luđački slijepo, sad kad mi se prvi put, ali zbilja istinski, čini da mi ništa nije preostalo, izgubit ću se u najstrašnije gluho ništavilo, neljudski jezivo ništavilo, grob za života.

Moram na silu postati veća od sebe, to što nikad nisam htjela, kako ostatak mog života ne bi bio užas bez premca, umiranje u najstrašnijoj mori, u ljutnji i bijesu bez glasa. Kao da se borim protiv sile teže. Kao da pokušavam poletjeti. Kao da je sva svrha mog života bila učiniti mogućim nemoguće.

Moje je tijelo stvarno. Ništa me ne boli. Uskoro će svanuti. Bezbrižno cvrkuću ptice, vani u dvorištu koje znam kao svoj dlan. Uvijek sam bila privinuta životu. Struji kroz mene tako jednostavno kao da sam od zraka i nema prepreka. A strah me prožima kao da sam odavno u svijetu mrtvih. Nepostojeća.

I znam da sve to dolazi od ljudi. Iz neke čudne, nestvarne, neopipljive ne-stvari. Nečeg čega se sjećam još odonda kad su nas djecu starija djeca zaključala u podrumu. Ta strava, želja da im budemo robovi, žrtve. Vidjelo se u njihovim pogledima, dogovoru očima. Tko zna što su željeli. Izgledalo je kao iskonsko zlo, još iz krvi nekih davnih ljudoždera, nemani, vampira. Još onda sam saznala da potjera traje dok god se živi. I da su, ako sam krhka, sitna, mršava, snažne ruke i ključ u bravi jači od svega.

Da, može se vrištati, može se biti lukav. Ali nešto u meni bilo je već poraz. Možda tuga, baštinjena tko zna od koga. Očaj koji kola venama. Prastara tužaljka kojom me majka uplašila još prije mog rođenja, plačući dok joj ne bi ponestalo daha.

Njen potisnuti ponor tuge, ostavljen meni. Jauci pred smrt koje nitko nije čuo.

Ono što nitko ne želi čuti od svega je najglasnije.

Najviše se susrećemo s problemom nevjerovanja i okrivljavanja. Pročitajte nova anonimna svjedočanstva

U Ženskoj sobi, najviše se susrećemo s problemom nevjerovanja osobama koje su preživjele seksualno nasilje, što utječe na prijavljivanje i procesuiranje kaznenih djela. Kad žena preživi seksualno nasilje najčešće se događa da svi propituju na koje je sve načine rekla ‘ne’. Je li se branila, je li vikala, ali nitko se ne pita je li rekla ‘da’ i je li mogla reći ‘da’ slobodno, svjesno i bez straha od posljedice. Hvala vam što s nama dijelite svoja svjedočanstva.

Podijelite s nama vaša svjedočanstva

Napomena: Ako umjesto pseudonima u formular upišete svoje ime i prezime, vaši osobni podaci neće biti objavljeni niti dijeljeni.