Najviše se susrećemo s problemom nevjerovanja i okrivljavanja. Pročitajte nova anonimna svjedočanstva

U Ženskoj sobi, najviše se susrećemo s problemom nevjerovanja osobama koje su preživjele seksualno nasilje, što utječe na prijavljivanje i procesuiranje kaznenih djela. Kad žena preživi seksualno nasilje najčešće se događa da svi propituju na koje je sve načine rekla ‘ne’. Je li se branila, je li vikala, ali nitko se ne pita je li rekla ‘da’ i je li mogla reći ‘da’ slobodno, svjesno i bez straha od posljedice. Hvala vam što s nama dijelite svoja svjedočanstva.

svi su znali sve

Da, bili su u pravu kad su rekli da neću moći sama (i opet sam sve sama odradila), iako mislim da je to samo bio bijeg od stvarnosti. Zato sam se odlučila pokrenuti i krenuti na psihoterapiju. Objasnili su mi što će biti, uostalom sad nakon godinu dana vidim i sama.

Ne mogu reći da se sjećam ičega lijepog iz djetinjstva, tj. dosta toga se ne sjećam.

Mama. Ona se ne može nazvati mama, ona je sve suprotno od mame. Nikada mi nije pokušala pomoći, svaka moja glupost završavala je batinama. I kada nisam bila kriva i kada jesam. Uvijek sam joj bila kriva za sve. Kada se samo sjetim koliko me puta gađala tanjurima i s čim god je stigla, plava sam išla u školu. Uvijek smo sve radili umjesto nje, naravno puno puta nisam poslušala i naravno uvijek je isto završilo.

2000. godine sam seksualno zlostavljana od strane “djeda” (ne može se tako niti nazvati). Tu su počeli pravi problemi. Postajala sam sve gora. Nisam znala kako im reći, pa njegove prijetnje da ne smijem nikome reći, a znam za što je sve sposoban (ubio si je ženu). Stara je postala još gora prema meni, ubijala me fizički i psihički.

Ja kao ja opraštala sam sve. Ali neki inat u meni je proradio. Pokušala sam reći prijateljicama u školi, u centru itd... Naravno moja stara je vikala samo da lažem. Morala sam šutjeti. Od doktorice je tražila uputnicu da me zatvori na psihijatriju. Naravno ni tamo nisu reagirali. Mama je rekla da nikad nismo ostajale same (velika laž). Jako puno toga se ni ne sjećam. Kao da mi fali film.

U srednjoj sam se prvi put pokušala ubiti. Nije uspjelo. Stara je opet samo vikala, ja sam samo molila da me puste da umrem. Naravno postalo je sve gore. Opet su me zatvorili i tada sam krenula pušiti. Ništa dobro s tim nisu napravili.

Nastavilo se to tako godinama. Trpjela sam, ali trpjela je i ona mene. Sve dok jednog dana idiot nije pokušao ubiti tatu pred nama. Došlo mi da vrištim iz sveg glasa kada je policija došla, ali naravno morala sam šutjeti. Pa tko meni vjeruje uopće. Tada sam mislila da će s njegovim odlaskom biti mir, ali nije bio. Osjećala sam se još gore. Stara je nastavila po starom. Lijena, bezosjećajna...

Kada sam napunila 18 godina isti dan sam otišla od kuće. Radila sam po kafićima, poljima i ne znam koliko puta sam se pokušavala na različite načine ubiti. Ali nije uspijevalo i uvijek bi me spasili. ‘Ajde vratila sam se kući, ali nije to bilo to.

2010. tata je poginuo na putu kući s posla. Par dana poslije slomila sam se. Ne zato jer je tata poginuo (jer dan danas nemam osjećaj da je uopće poginuo), već jer nisam bila upornija i rekla mu sve (tko zna možda bi danas bio živ).

Sama sam otišla u bolnicu, kao da me nešto natjeralo. Nisam im odmah sve rekla, razmišljala sam što napraviti. Od sestrične sam dobila “djedov” broj. Nazvala sam ga i izvukla priznanje. Tog’ se razgovora uopće ne sjećam, niti suđenja (jedan dio da, većinu ne). Kao da sam sve blokirala, jer naravno drukčije mi ne bi vjerovali.

Sve sam prijavila. Nakon prijave saznajem da sam trudna. Bar nešto dobro, iako mi je stara psovala sve po spisku. Godinama sam se borila sa sustavom, ispitivanjem, suđenjem, dokazivanjem. Dobio je 6 godina, smanjeno na 5. Trebao je izaći 2019., znači 6 mjeseci prije.

Stric je tada zapalio kuću da se nema gdje vratiti, jer je kuća bila blizu nas. Komentirali su mi trebaš mu oprostiti, moj tata je zbog tebe dao otkaz, povuci prijavu sve kako ne bi sramotili svoju “obitelj”. Sa starom sam jedno vrijeme bila u OK odnosima (nisu to bili odnosi već iskorištavanje mene). Odselila sam s djetetom.

Onda sam postala i ovakva i onakva, pomagala sam joj puno dok nisam rekla dosta, je li zaslužila to? Od mene? Ne. Tad sam prestala i opet sam bila najgora. A ona je uvijek gledala da je njoj dobro. Čuli smo se i viđali tu i tamo do jedne situacije, koja nije možda velika, ali je kap koja je prelila čašu - šamarčina pred djetetom.

Odmaknula sam se od svih. Rekla sam joj da zaboravi da ima kćer i unuke. Srele smo se u domu zdravlja. Mislila je da ću je pozdravit, naravno da nisam. Okrenula sam glavu, okrenula se i drugi put misleći da je nisam skužila. Opet sam okrenula glavu. Znam da ju je zaboljelo, ali boli i mene sve što mi je učinila i što mi je radila cijeli život.

Pričala je po selu da ju neću pozdraviti. Od kad nisam dobra s njima imam mir. S druge strane oni se nisu pomirili s tim. Dan danas sama se sa sobom ne mogu posložiti. Možda sam mogla napravit nešto drugačije.

Jedno vrijeme sam OK, moram zbog djece. Onda neka vijest, poruka pokrene sve ispočetka. I opet nisam dobro, ali je najbolje doreći dobro je. A nije dobro, jedno vrijeme sam se dovela u stanje da mi je dijete teže od mene. Sredila sam se i fizički i psihički, a opet sam vikala da sam dobro dok me želudac nije počeo toliko boljeti, gorjeti. Mislila sam da je gotovo.

Opet sam vikala da sam OK. Ni tablete nisu pomagale, prestala sam i jesti, nije išlo jednostavno. Sada je malo lakše, ali to nije to. Znala sam da nije problem samo fizičke prirode. Vjerojatno su živci na to utjecali. Otišla sam na kontrolu i nikad opuštenije nisam pričala sa psihijatricom. Ali jednu laž sam rekla. Pitala me razmišljam li o tome? Rekla sam ne, ali zapravo sam previše o tome mislila od dana kad sam slučajno u ladici s papirima naletjela na rješenje od suda, a do tada jedino što sam pročitala bilo je koliku kaznu je dobio.

Tada sam tek shvatila što je moja stara napravila. Od svih svjedoka ona je rekla da lažem, da on nije živio s nama, ili da nikad nismo same ostajale s njim. Ne sjećam se niti suđenja, a mislila sam da će biti lakše kad umre. Umro je u 7 mjesecu, ali ništa lakše nije.

Kako sam prije godinu dana odlučila krenuti na psihoterapiju dobro je koliko može biti. Ima OK dana, ima teških dana, ali valjda je to dio procesa. Bilo je dana u kojima sam htjela odustati, ali neću zbog sebe, a i zbog djece. 

Zaglavljena sam između želje da nešto osjetim i želje da ništa ne osjećam, da budem bez osjećaja. <3

K.S.

Podijelite s nama vaša svjedočanstva

Napomena: Ako umjesto pseudonima u formular upišete svoje ime i prezime, vaši osobni podaci neće biti objavljeni niti dijeljeni.