svjetlo na kraju tunela

Sjećam se tog vrućeg ljetnog dana kao da je bilo jučer, makar je otad prošlo već 15 godina. Imala sam devet godina. Prijatelj mog starijeg brata došao je kod nas na igru. Odlučili su gledati moj najdraži crtić, Juru iz džungle, pa su i mene pozvali da dođem gledati s njima. Negdje usred filma moja je baka došla do moje sobe, gdje smo gledali film, kako bi zamolila mog brata da joj pomogne s nečim. Nas dvoje ostali smo sami. Nakon nekoliko minuta rekao je da mu je dosadno i pitao me želim li se igrati. Rekao je da bi htio nešto probati i da moram skinuti hlače i gaće. Nisam htjela pa mi je zaprijetio da će me tužiti baki da sam bila bezobrazna prema njemu i da ga nisam slušala, makar je on stariji od mene. Pokleknula sam i skinula se, cijelo vrijeme drhteći od straha, a on me počeo oralno zadovoljavati. Bilo mi je užasno neugodno i cijelo vrijeme sam se pokušavala odmaknuti, ali on je bio snažniji od mene i držao me za bokove. Gledala sam u sve, samo ne u njega, pravila se da nisam tamo – promatrala sam oblake kroz prozor, crtić koji se i dalje prikazivao na televizoru, svoje igračke, crvenu boju svog ormara. Njemu se to nije svidjelo pa me natjerao da pogledam u njega. Ne znam kako ni kada, ali u jednom trenutku uspjela sam mu pobjeći. Popela sam se na svoj krevet i pokrila poplunom, uvjerena da me on tamo gore na može pratiti. Nije me pokušao ozlijediti, već se koristio manipulacijom, govoreći kako mu je žao i moleći me da se spustim dolje, da nije to tako mislio i da neće više. Povjerovala sam mu, a kad sam se spustila s kreveta, samo je nastavio. Nije dugo trajalo jer je u nekom trenutku moja baka uletjela u sobu i počela se derati na nas. Očitala mi je bukvicu, a tog dečka poslala doma. Nikad više nije bio pozvan u našu kuću, a ona sa mnom više nikad o tome nije progovorila. Nije bilo riječi utjehe, samo naredba da o tome ne smijem nikome reći ni riječi, nikada. Nije rekla ni mojim roditeljima.

Bila sam zbunjena, uplašena i toliko usamljena. Nisam znala ni što mi se dogodilo, nisam tad još znala ni što je oralni seks, ni silovanje. Intuitivno sam znala da to što mi je učinjeno nije bilo u redu, ali zbog bakine reakcije osjećala sam se kao da sam ja to skrivila. Bilo me je sram što mi se to fizički svidjelo, što sam osjetila užitak. Danas znam da je to fiziološki potpuno normalno i da se često događa, ali tada nisam mislila da mi je bilo učinjeno išta loše jer inače osjećaj ne bi bio dobar. A onda je on to odlučio razglasiti po selu, hvalio se time, govorio uokolo da sam kurva. Moj se brat potukao s njim, vratio se doma sav izubijan. Za to sam saznala od mame, meni nije rekao ništa. Prijatelji su me nekoliko dana ispitivali o tome, je li se to stvarno dogodilo, a ja sam sve poricala. Oduvijek sam bila izrazito poslušno dijete i previše sam se bojala reći ikome. Nakon nekoliko dana to je postala stara vijest i više nikome zanimljiva tema, a ja sam ostala sama, dijete koje se nosi sa svojim demonima.

Osjećala sam se starije od svojih vršnjaka. Nije mi više bilo do igre, crtića, plesa. Zadubila sam se u knjige, pokušavajući se izgubiti u nekim drugim, boljim svjetovima. Slušalice su mi neprestance bile u ušima. Bila sam toliko odsječena od svog tijela da nisam znala kad moram na toalet, kad sam gladna, kad mi se spava. Bila sam užasno znatiželjna i odgovore na svoja pitanja o seksu tražila u tinejdžerskim časopisima, budući da boljeg izvora nije bilo, a ono što su nas učili u školi nije bilo dostatno. Bez obzira na to, seks u stvarnom životu me nije nimalo zanimao. Nitko me nije privlačio, štoviše, muškaraca sam se bojala i izbjegavala ih u širokom luku. Čak i kad bih imala romantične osjećaje prema nekome, pomisao na bilo kakvu vrstu fizičke intimnosti, pa i najobičniji poljubac, prestravljivala me. Više od sedam godina bila sam kronično depresivna, a slobodno vrijeme u onim godinama koje su mi trebale biti najbolje provodila sam ležeći u krevetu i zureći u zid. Osjećala sam se toliko usamljeno i izolirano , više od svega žudjela sam za nekim tko će me voljeti, ali nisam mislila da sam vrijedna te ljubavi. A kad ne volite sebe, ljubav tražite na svim krivim mjestima.

Moj prvi dečko seksualno me zlostavljao. Tad to još nisam vidjela – znala sam da je to što radi pogrešno i daleko od idealnog, ali nisam mislila da je toliko strašno. Bila sam naučena na to da moje NE, moje želje i potrebe i granice, nisu bitne. Toliko sam se bojala samoće da sam radije trpjela zlostavljanje. Ostavila sam ga tek kad me prevario – tad mi se to činilo kao ogromna stvar, sad mi je to njegov najnebitniji prijestup. Međutim, kad sam se poslije prekida odlučila otvoriti svojim prijateljima, za razliku od prošlog puta kad sam bila dijete, bila sam dočekana s ogromnom količinom podrške i topline. Svi su mi vjerovali i bili tu za mene kad god mi je bio potreban razgovor, rame za plakanje, netko da me sasluša, i na tome ću im uvijek biti zahvalna. Makar je objektivno gledano seksualno zlostavljanje koje sam preživjela u odrasloj dobi bilo puno gore od onog što mi se dogodilo u djetinjstvu, dandanas zbog podrške okoline koju sam primila te dvije godine pakla na mene su ostavile puno manje posljedice nego onih pola sata u djetinjstvu.

Tek s 23 godine priznala sam samoj sebi da sam preživjela silovanje i odlučila sam potražiti pomoć u Ženskoj sobi. Sad, osam mjeseci kasnije, više ne patim od depresije i napokon imam osjećaj kontrole nad vlastitim životom. Još se uvijek mučim sa svojom seksualnošću, još mi uvijek ponekad nije u potpunosti ugodno u svom tijelu, još uvijek osjećam sram kad mi se netko svidi, ali sretnija sam nego što sam to ikad prije bila, osjećam se ispunjeno i sad znam da ja mogu sve. Mislim da napokon vidim svjetlo na kraju tunela.