ja i park
Pretvorit ću urlike u pjesmu svojeg života. Mislila sam muškarci su izvor zadovoljstva sve dok me nisu uhvatile strane čelične ruke, protresle me i pretvorile u snop ledenih mačeva.
Nisam u stanju gutati te misli jer su poput lopte veličine glave zapele u mojim ustima.
Miješam iluziju i realnost kao beskrajnu petlju vremena kroz koju prošlost se zabija poput tupog metalnog kolca u moje grlo.
Miris plijesni i smrdljivih čarapa razlijeva se mojim nosnicama , širi prema grlu i truje mi dušu a pogled sužava s gnušanjem kao da gleda u sunce, slina se s nepaca spušta u mučno kotrljajuće klupko u utrobi. U kriminalnom dosjeu vidim njega, oči mi rose, u srcu nabija kao na bojnom polju dok mi glavom bjesni uragan. Gledaju me preko puta stola oči nabrijanog stvora inspektorskog čina, čije okruglo nabijeno nisko tijelo izbacuje sijevajuće munje nimalo suptilne agresije, hoću li žensku osobu da joj se lakše otvorim, to me pita. Blejim ko tele u te valove oštre testoteronske voltaže, iz obraza mi se iscijedila sva krv. "Hoćete da vam pozovemo hitnu?" "Ne", odgovaram kratko, ustajem i bježim iz postaje.
Vani opet mučnina, doziva me miris plijesni i smrdljivih jaja i zatvara u skučen prostor, u ćeliju na stup srama.
Ritam tako nedostupnog sada i udaljenog grada kojim je nekada slobodno kročila nudio joj je, iako težak, ono barem mali uzdah na usnama dok je nastojala sa sebe otkloniti teret hladnog znoja koji joj se slijeva niz glavu i smiješta preko ramena na grudi - život ili smrt, smrt ili život. Između dva izbora suočena tada kao mlada žena koja želi preživjeti noć, trudila sam se što prije dovesti ga do vrhunca.
Osjećam se kao izgužvani novinski papir koji leti na vjetru. Hladan znoj mi klizi dlanovima kao rosa što posipa travu zrncima vlage.
Bolni urlici su mi iskomadali dušu, vid mi se trajno zamutio a glas mi je postao za oktavu dublji. Voli li me tko?
Kao balon sam od helija koji lebdi u zrakopraznom prostoru tanašnom vrpcom vezanim za zemlju. Postala sam kao krvoločna zvijer spremna napasti svakoga tko bi mi se približio. Napetost u grlu me uvijek iznova podsjeća da je on te noći pobijedio a ja poput gole lutke iskopanih očiju i otpalih cirkončića koji su krasili moju ženskost, sada odbačena na smetlištu poraženih. U mračnom sam tunelu nesvjesna šta sam preživjela. Silovanje? Seksualno nasilje? Kako god to nazivali ono se događa nekom drugome.
Poljubac je simbol ljubavi, prihvaćanja i oprosta. Ogroman val prijeti da me proguta. Pružila sam svoj otpor rukama, zapomažućim glasom sam jecala, ne. Ali kao da su me velike ledene ruke od čelika zgrabile i protresle, duša mi je ponovno zaplakala, tijelo prepušteno i poraženo čeka da ga nešto bez popuštanja uguši.
Mogu razmišljati o tome dulje od pola minute a da se ne uznemirim, s mirom prihvaćajući da se to dogodilo i da od toga ne mogu niti nakon 18 godina pobjeći. Pogleda spuštenog i crvenih obraza, poput one lutke bačene na smetlište, vraćam se pravom domu, ne razlomljenom.
U izlogu svijesti sam mogla vidjeti krivnju, strah i ponos, godine su me kao kompas usmjerile da postanem ponizna kao derviš, predana kao karmelićanka i da služim kao žena. Mogla sam osjetiti kako krivnju, baš kao što plamen guta stabla, spaljuje oprost.
Premotavajući film svih svojih uspomena, na jednoj od fotografija koju bih najradije isčupala i razderala vidim sebe i njega kako, vodimo ljubav? Kako ljubav može pasti tako nisko i pod ucijenom zahtijevati nešto? Je li to onda bio seks? Ne, nije niti to. Bio je to nasilan čin, čin u kojem sam sudjelovala protiv svoje volje a dogodio se zbog niza uzastopnih prijetnji smrću. Nažalost, ta fotografija ostaje kao trajni monument na događaj koji mi je predodredio tijek života. Gnjev kao crna rupa bez dna u duši koji nadire iz trbuha i širi se u njedra, iskustva kakvo nitko ne bi poželio.