ne smiješ reći

Kao dijete često sam šutjela, bila zamišljena i hranila se maštom, a ujedno sam bila i razigrano dijete. Imala sam bljeskove i blokade, osjećaj da se nešto dogodilo. Osjećaj stida i srama.

Duboko u meni tama je bila potisnuta.

Dolazim iz obitelji koja je u svijetu bila na dobrom glasu, a iza zatvorenih vrata vladali su kaos i lom (pedofilija, alkoholizam, svađe, prevare, tučnjave i vrijeđanja).

Sa 22 godine udala sam se i rodila dvoje prekrasne djece. Jedan dio moga života bio je ispunjen zadovoljstvom i zahvalnošću, ostvarila sam neke ciljeve koje sam željela. Nažalost, nakon 11 godina braka rastala sam se i vratila u obiteljsku kuću. Ubrzo je uslijedila nesreća na motoru. Bivši je suprug poginuo, a sin, hvala dragom Bogu, oporavio se.

U meni je od malena postojala čežnja da upoznam Stvoritelja. Premda nisam bila vjerski odgojena, krenula sam tražiti Gospodina, a zapravo je On pronašao mene, samo što toga nisam bila svjesna. Otvorila sam svoje srce Gospodinu – jadno, napaćeno, bolno i ranjeno. Naravno da me primio, kao malo ljubljeno dijete, ne gledajući nijednu moju lošu stranu ni velike grijehe. Uzeo me k sebi, hranio me, čistio i prematao kao malu izgubljenu ovčicu koja je bila žedna ljubavi i topline.

Rasla je u meni spoznaja. Kako sam otvarala srce, tako se otvarala i blokada – tami su se otvorila vrata, a unutra mala Ja – Ana, uplašena. Spoznala sam da me otac silovao. Naravno, uslijedio je šok. Poklopile su se blokade i bljeskovi iz djetinjstva koje nisam bila u stanju povezati sa stvarnošću.

Dugo godina prolazila sam kroz te događaje samo molitvom. Predavala sam ih Gospodinu, koji mi je podario milost oprosta i snagu da nosim taj križ.

Dolazile su brojne obaveze, ali i nove poteškoće.

Godine 2021. napokon smo se preselili iz Malog Lošinja, gdje smo dotad živjeli, u Zagreb. Malo-pomalo, kako su se stvari slagale na svoje mjesto, otvarala su mi se napokon i usta. Došlo je vrijeme koje je bilo za mene – od “ne smiješ reći” došlo je “želim reći”. Želim reći istinu i živjeti u slobodi. Ne želim nositi tamu i laž, koje su mi nasiljem bile nametnute, i ne želim biti nitko drugi osim onoga što jesam.

Nakon 12 godina od spoznaje da sam bila silovana, otišla sam ocu i rekla mu istinu. Naravno, prebacio je krivnju na mene i nije priznao. Rekla sam i ostalim članovima obitelji, no nažalost osudili su me. Majka mi je djelomično dala podršku. Djeci sam tek nedavno rekla, čekala sam da postanu punoljetna. Zahvaljujem im se jer su mi dali veliku podršku.

S ocem sada razgovaram. Traži i pomoć od mene, i koliko mogu, pružam mu je. Grijeh – zločin učinio je svoje. Dementan je i jadan, a u njegovim očima vidim veliki očaj i bolest.

Zatražila sam pomoć psihoterapeuta i iznijela mu svu istinu. Evo me sada i pred vama.

Želim vam posvjedočiti da patnja ima smisla jedino u Gospodinu. On je taj koji nas u tim situacijama drži za ruku, koji tami daje svjetlost, a svjetlost uvijek pobjeđuje tamu.