nije ih zanimalo
Bile su to devedesete. Potpuni moralni krah u društvu je bio okvir da moćan stariji muškarac zloupotrijebi svoj položaj u odnosu prema duplo mlađoj i nedorasloj ženi, traumatiziranoj intersekcionalnom traumom i ranjivoj, i to bez bez ikakvih posljedica. I nakon trideset godina pitanja stoje otvorena, a priča nikada do kraja ispričana. Nad njom oblak krivice i samokažnjavanja. Srama i gađenja sobom. A opet prihvaćanja i racionaliziranja. Konkretno, bio je poslodavac, a ujedno i autoritet na studiju. Ugledni gospodin profesor. Poželio si je mladoga mesa dvadesetogodišnjakinje. Njegovi su vršnjaci kolege imali "svoja" mesa, pa nije bilo ni osuđivanja ni prepreke. Vršnjakinje, njegove kolegice, su zatvarale oči i gledale na drugu stranu istovremeno izigravajući moralne vertikale društva. Devedesetih. Što je uopće bilo normalno? Roditelji izbezumljeni od ratnih trauma koji ne vide svoju kćer nego vide problem i sramotu koje se žele riješiti. Patrijahalno društvo gdje je žensko krivo i griješno od kada je rođeno. Je li danas bolje nakon 30 godina?
